GORAN HRVIC

 Goran Hrvic, Odmor, 1989, ulje na staklu, 30x40

Takve probleme umjetnik rjesava ukljucujuci elemente fantastike: cjelokupan kolorit bosanskog krajolika, Hrvic razvija iz smedje boje, npr. Mreza zivica, ogoljele krosnje, plastovi sijena, kuce pokrivene sindrom, a u prvom planu:Autor, ispred stafelaja postavljenog nasred puta koji se naprosto: uliva u krajolik; na putu je ''trokut''  koji treba da zaustavi saobracaj, pored puta je tabla od dasaka sa natpisom ''NACIONALNI PARK'' i sve to u toplim smedjim tonovima.... Tako je Hrvic shvatio svoju i izazio svoju autorsku mogucnost da zastiti to sto ga cini i to sto toliko voli. Ili: na ulazu u selo, pored zaustavljenog automobila, raskopcanog mantila i oslonjen o krov auta, zagledan u krajolik kao u samog sebe; ili u prvom planu je covjek sa natucenim kacketom na glavi, u visoko  zakopcanom kaputu sa okovratnikom od pelca koji mu steze ostarjeli i od zivota  i godina ukruceni torzo: u prvom planu su likovi koji zanju ili se vesele, ali obuceni kao na pozornici u nekoj neobicnoj koreografiji, koja zeli da lici na postavljene kulise; pa se ne zna je li u pitanju greska ili doista postoji harmonika sa sa klavijaturom za lijevu ruku, ili je svirac popio pa okrenuo harmoniku naopako, zbog cega kolo ispred njega u tako grotesnim figurama i pokretima. Likovi u prvom planu su okamenjeni, neobicni, zamaknuti i nezgrapni, groteskni u pokretu igraca i radnika pa ocitavaju Bosnu u njenom vjecitom nesnalazenju izmedju Istoka i Zapada i tako je cine, doista svojom; jer, nema zemlje koja ima TAKVU SLIKU. To je istovremeno i trenutak u kojem slike Gorana Hrvica dozivljavamo kao freske i arabeske velikog hrama patnje i zivota, radosti stvaranja i tragedije razaranja koji zovemo BOSNA.

U sustini ove slike su nabijene dramatikom i naporom prezivljavanja i odrzavanja smisla opstanka, a Hrvic je autor cije oci sivilom i prazninom neba strepe nad iskrama i nitima zivota. Kuce ispred kojih se razlila rjecica puna oblutaka na gazu; stabla puna nabreklih pupoljaka; smedje mrlje na kolskom putu; igraci na gumnu; konstrukcija rakijskog kazana i arhitektura kaca i buradi; cuturica u ruci....Tako monotonija krajolika puca od zivota, a Autor pobjedjuje strepnju i ovaplodjuje nadu - bojom i kistom u izvrnutoj slici ispod povrsine stakla, razvijajuci kolorit iz jedne ili dvije boje do punog opsega za sliku ili dozivljaj.